Can you see what I see?

~ Amelie ~ boje/bube ~ CD-i ~ cokolada ~ delfini/drvece ~ ekspresija ~ fotografija/filmovi ~ gramofonske ploce ~ haljine ~ imaginacija/inspiracija ~ jesen ~ knjige/kreativnost ~ lutanja ~ ljeto ~ more/muzika ~ nadrealizam ~ oblaci/oci ~ potkrovlje/ples/putovanja ~ ruke ~ sunce/snovi ~ setnja/sal ~ tisina/torbe ~ um(jetnost) ~ voda/vjetar/vozovi ~ zvijezde/zeleni caj ~ zvake ~ Y. ~ W - v's in love ~

last.fm

Dobro vecer*,

tebi, ondje, tamo. 
Svaka riječ koju ću ti odšutjeti, vrijedit će eksponencijalno više, prepoznaš li je u međuprostoru, na putu između tačke A i tačke B kojim potajice plove naše tišine. 
I razumjet ćeš ih bolje od bezbroj riječi koje ti svakako neću reći, onih već izgovorenih, koje su ponovili mnogi, mnogo puta, mnogo prije nas, usput im oduzevši nešto bitno, obesčastivši im značenje. 
Neizgovoreno i neponavljano ne može izgubiti značenje, kojim ga, a priori, niti ne ukrašavam, a ovdje na kraju krajeva, značenje i nije bitno. O tome i ne govorim. Niti ću.
Bitan je zvuk koji napravi tvoje srce u onom momentu kada ti djelići tišine koju ti velikodušno dajem, poput komadića stakla penetriraju u moždanu koru i oboje oči nijansom koja u svoju isprepletenu mrežu hvata zrnca svjetlosti koje pronalazi tu i tamo, gdje ih na očigled svih nema. 
Neočigledno i neizgovoreno. 
Neću ti govoriti. 
A i tada, ti ćeš to svejedno znati. 
A meni, ovdje, sada, ova večer je dobra.

* večer (imenica, rod: m i ž; nom.jed.)

Ogledalo, ogledalo, ogledalce moje

Da bih se sjetila tebe, 
dovoljno je da pogledam sebe.
Jer to je jedino, ono nešto
na što polažem potpuno pravo.
Ono nešto što ti želim pokazati.
I pokloniti.
Bez uljepšavanja.
Docrtavanja.
Korigiranja.
Suvišnih dodataka.
Nesuvislih riječi.
Ukrasnih papira.
Crvenih mašni.
Naprotiv.
Realno.
Istinito.
Živo.
Postojano.
Lomljivo.
Nespretno.
Glasno.
Tiho.
Nježno.
Surovo. 
Upravo onakvo kakvo jeste.

Bol (imenica, rod: m. i z, nom. jed.)

je danas naročito tupa. 
Vidiš li šta smo uradili? Koliku smo joj moć dali?
Pretvorili smo je u dvorodno, muško-žensko dvoglavo čudovište, kojem na mjestu odsječene glave izraste nova koja boli jače (proždire imunitet, prodire svuda) i ne pitaš se više, niti ti je naročito bitno da li je bol tog dana tup, ili ženski tupa. 
Jer boli. 
Jednako jako koliko boli što zaboravljamo (odbijamo sjetiti se/biramo zaboraviti?!) koliko je malo potrebno da nestane.
A dvoglava čudovišta brzorastućih glava iz bajki postaju stvarna tek onda kada počnemo vjerovati u njih. 
Reci mi: U kom si momentu dozvolio da moje čudovište postane stvarno?

Today I need you in slowmotion

Please darling, just talk slow
‘cause I’m kind of tired
of standing here alone.
Please, just talk slow,
‘cause I’m not capable
of tracing my own thoughts.
Nor running around your
walls. 

Sve pise gore

Jutros je lav pojeo zeca. 
Ili je to bila neka druga divlja mačka (?!)
Jutros je dan smijenio noć.
Jutros se ponovo ništa nije promijenilo.
Još uvijek te vidim, a da te i ne vidim.  

5:05

Prešućene riječi.
Uzgred, nadam se da ću imati snage ostaviti ih baš takvim.
Prešućenim.
Ipak, nekako naivno, dječije, sasvim čisto poželim.
Još se ponadam.
Da ćeš ih uloviti.
Krajem oka, u letu, čuti negdje, nekako, u odjecima onih tišina koje mislima čuješ, a udisajima prepoznaješ.
I da samo tada neće biti samo moje.
Već onakve kakve trebaju biti.
Tvoje.
Tebi.
Od mene. 

L’heure bleue

Zvuk ptičijih krila. Guma po kolniku mokrom od buđenja novog dana. I ravnomjerni, nepromjenljiv zvuk nečega što ne mogu identifikovati logikom, a volim zvati zvukom grada koji želim upoznati gledajući ga tvojim očima.
Ja ga dugo gledam, a ne vidim, mislima gledajući i razumijevajući netom probuđene zrake sunca koje se spremaju prošetati nebom obojenim plavetnilom i dodirnuti uspavane usne koje se smiješe, bez da znaju zašto, bez da znaju čemu.
Tu. Negdje. Tamo. Gdje sanjaš. 

Hajde, suti malo sada

Riječ ne pronalazim.
Šutjela bih samo. 
Zatvorenih očiju.
Pored tebe. 
Znajući da ću kada ih otvorim pronaći isto lice koje od svih i svega, krijem pod kapcima. 
Šutjela bih s tobom. 
I za tebe.
Za nas.